Volim ju, mislim

Davno, davno (osjećao sam se glupo), pitao sam ju želi li zauvijek biti moja.
"Da," - rekla je - "naravno!"

Rekao sam joj da nemam novaca, da joj ne mogu skinuti zvijezde s neba. Ona je znala više od mene, znala je da može bez toga jer našu vlastitu zvijezdu sami možemo stvoriti od blata, udahnuti joj život i sjaj.
Prva nam je zvijezda ugasla prije nego je krenula na put. Ljubav čini čudne stvari i naše je crno nebo, ipak, obasjalo srebrno svjetlo pod kojim smo, zagrljeni, nastavili. Zagrljeni, čak i kad smo bili razdvojeni pravim plavim planinama i pravim plavim vremenima.

Jedino vrijeme ne može stati i reći: "Čekaj, daj da predahnemo pa da vidimo kako dalje!" Zato, valjda, vrijeme nije krivo ako se više ne volimo. Volim li ju još uvijek, nakon svih nesporazuma, tuga i svađa? Ne držite me za riječ ali mislim da da!
Danas sam joj kupio jednu bijelu ružu. Aranžman? Poškropio sam ju hladnom vodom, stavio u pivsku bocu napunjenu hladnom vodom, pred njen kompjutor, s papirićem na kojem sam napisao: "Ti znaš da ja nisam od velikih riječi, ono što osjećam teško je reći… two variva…"
Mogao sam, naravno, i bolje, i s aranžmanom i s porukom, ali, ubijte me (ili neka me ona ubije), to sam ja.

Kad sam ružu nosio kući, prolaznici su me različito gledali. Na nekim licima vidio sam podsmijeh i slutio sam njihove misli: "Gle budale!" Druga su lica bila indiferentna, ali u nekim sam očima vidio iskru razumijevanja, odobravanja, čak suučesništva.

Koja su lica bila u pravu?
Volim li ju još uvijek, nakon svih nesporazuma, tuga i svađa? Ne držite me za riječ ali mislim da da!

Ivica Smolec, 14. veljače 2008., Valentinovo

----------

Vjekovi su prošli od tada. Ruža je davno uvela.

Na početak stranice

CoffeeCup Software

je firma koja proizvodi software za dizajniranje web stranica. Iako nisam kupio ništa od njih, prostor na serveru na kojem slažem ovaj site dali su mi  na korištenje besplatno i bez ikakvih uvjeta.