Ulomak iz romana "Vode teku dalje"

(Roman je osvojio književnu nagradu "Albatros" 2004. godine.)

U blizini glavnog grada male države Hrvatske, u zelenom Turopolju, nalazi se Velika Gorica. Crveno-bijeli dragulj urastao među livade i polja, šume i jezera. Grad parkova i drvoreda. Grad kulture i sporta, moderan grad mladih ljudi, izgrađen na dubokim temeljima drevne tradicije.

Proljeće i jesen su doba u kojima je njegova ljepota najizražajnija. Prošećeš li ulicama u proljeće, plovit ćeš kroz cvjetne otoke na tlu, kroz mirise kestena i lipa u kosi, kroz radosno vrištanje zaigrane djece. Ujesen, ako izađeš dovoljno rano da preduhitriš čistače ulica, žuto, smeđe i crveno lišće pod stopalima šaptat će ti, utješno, da se bliži san, ali da to nije smrt. Sunce i vjetar rastjerat će magle. Ispunit će te tople, nježne boje, koje ćeš sačuvati da ti griju dušu dok ne prođe zima. Sagnut ćeš se i iz suhog lišća uzeti zreo orah i, dok ga grickaš, pozvat će te prijatelj na kavu.

Lijepo je živjeti tamo. Ljudi su većinom srdačni, gostoljubivi, kako starosjedioci, tako i novopridošli, takozvani "dotepenci", koji se ubrzo adaptiraju na ritam života u manjem gradu prislonjenom na velegrad Zagreb. Mnogi stanovnici vezani su za metropolu jer u njoj rade, uče, studiraju, ili jednostavno imaju tamo rodbinu i prijatelje.

Tko jednom dođe živjeti u Veliku Goricu, srce mu zauvijek kuca u ritmu ovog grada. Nije to velika spavaonica. To je grad dinamičnih ljudi, koji se u slobodno vrijeme druže, jure za loptom, na biciklima krstare gradom i okolicom, posjećuju kino, knjižnicu, disko, pjevaju i plešu u folklornim društvima... To je grad s dušom. Ako moraš otići iz njega, dugo će te mučiti nostalgija.

***

Cijelo vrijeme govorio joj je kojim putem da vozi, i naravno, po njegovoj navici, došli su na Crno jezero, na kojem on uvijek lovi ribe. Tek kad su sišli sa skutera, sjetio se pitati je bi li se radije kupala na Velikom jezeru. Tamo, na dvjestotinjak metara dugom poluotoku je šljunčana plaža pa se i mladi i stari iz Velike Gorice i okolnih sela kupaju na tom mjestu. Za ovako vrućih dana skupi se tamo na tisuće kupača. Lana je prešla pogledom po čistoj, zelenoj vodi jezera ovalnog oblika, po travi i vrbama uz obalu, po šumici koja dodiruje vodu s druge strane. Vidjela je ravno preko vode, široke stotinjak metara, dva ribiča koji su, tjerani strašću za ribolovom ili prirodom sjedili u hladu pokraj štapova u ovo doba dana kad riba obično ne grize. Nigdje nije vidjela druge ljude, ali oko jezera su odjekivale pjesme ptica i kreket žaba, leptir joj je sletio na ruku. Na nekoliko metara od obale polako je plivala kornjača, nezainteresirana za njih, a sasvim uz obalu jurcale su neke šarene ribice.

Okrenula se prema njemu. Činilo mu se da su joj se oči malo zamutile a glas postao hrapaviji i drhtav, kad je rekla:

- Ostanimo ovdje, molim te. Lijepo je tu.

Rona se držala malo rezervirano, kao da je umorna od tolikog trčanja po vrućini, legla je podalje u hlad. Povremeno je pogledavala svog prijatelja i njegovo čudno novo društvo, dašćući s isplaženim jezikom.

Nikad prije nije doživio čudnije i ljepše popodne. Rona se pomalo sprijateljila s Lanom, iako je donekle ostala na distanci. Lajala je na njih dok su plivali u dubokoj vodi, brčkali se, ronili, prskali se i smijali. Čak bi zaplivala prema njima, ali bez ambicija da se toliko udalji od obale. Alan se malo oslobodio nelagode i bojažljivosti, prestao je mucati. Bilo je puno stvari koje je znao o Čiču, stvari koje je naučio od tate. Dok su sjedili u dubokom hladu velike vrbe, raspričao se:

- Znaš, tu su tri jezera. Veliko jezero, Omladinsko, i ovo, Crno jezero. Sva su nastala iskapanjem šljunka. Cijeli ovaj teren je šljunkovit. Jedno poduzeće vadi i odvozi šljunak a podzemne vode se dižu da zauzmu njegovo mjesto. Voda je tako čista jer prolazi kroz slojeve pijeska i šljunka koji ju filtriraju. Ovdje su odavno prestali s radom, ali na preostala dva jezera nalaze se nekakvi strojevi koji sa dna grabe šljunak, pokretne trake ga prenose do obale gdje prolazi kroz neka sita, tako da dobiju ogromne hrpe krupnog i sitnog šljunka i pijeska. Zatim ga odvoze kamionima do kupaca. Sloj šljunka i pijeska je jako debeo, zato su sva jezera duboka desetke metara i dno se strmo spušta. Primijetila si i sama da je već dva-tri metra od obale voda preko glave.

- Pričaš kao neki stručnjak za vađenje šljunka. Zanimljivo je, ali pričaj mi malo o ovom, Crnom jezeru.

- Pa što ti mogu posebno pričati o Crnom? Meni je najdraže, jer je najmirnije, jer na njemu više ne rade, nema puno ljudi. Nema smeća ni u vodi ni na obali. Ima riba, ptica. Kornjača, čak i zmija. Ali, ne boj se, ako vidiš zmiju, to je neotrovna vodena zmija... Autom se ne može doći do obale pa ljudi većinom radije odu na druga jezera, sa svojom muzikom, suncobranima i roštiljima. Zato su tu uglavnom samo ribiči i tek poneki kupači, kao mi. Ponekad samo neko mlađe društvo ostane preko noći, zabavljajući se uz logorsku vatru.

- Nisam vidjela druga jezera, ali ovo sam zavoljela na prvi pogled. Izgleda da je lijepo živjeti u Velikoj Gorici. Malo sam se bojala kad smo odselili iz Siska, jer sam mislila da je jedino tamo lijepo. Znam, glupo, ali kad moraš otići iz mjesta gdje si se rodio i živio, bojiš se kamo ćeš doći.

© Ivica Smolec, 2006.
Odlomci iz romana "Vode teku dalje", 2004.

---

Ovo dolje je nekadašnje Crno jezero na Čiču, sada spojeno uz pomoć bagera s Velikim jezerom. Snimio sam to popodne, 1. svibnja 2010. godine. Dakle, Crno jezero, na kojem se odvijaju dramatični događaji u romanu "Vode teku dalje", više ne postoji.

Na početak stranice

Od 13. 10. 2012.   ▬   © Ivica Smolec   ▬   Zadnje uređivanje stranice 11. 2018.

CoffeeCup Software

je firma koja proizvodi software za dizajniranje web stranica. Iako nisam kupio ništa od njih, prostor na serveru na kojem slažem ovaj site dali su mi  na korištenje besplatno i bez ikakvih uvjeta.