Zadnje, neposlano, pismo kumu nakon četrdesetak godina prijateljevanja i oko trideset pet godina međusobnog kumovanja.

Bok, stari!

Znam, zadnje što si mi napisao bilo je da tvoju adresu skinem s popisa. Znam i da sad bjesniš što ti se ipak opet javljam. Čim dovršim pismo, poštovat ću tvoju želju, izbrisat ću i pokušati zaboraviti tvoju adresu i telefonske brojeve. I tebe, iako će to teže ići.

Ovo zadnje pismo moralo je biti napisano iako i nije baš sasvim posvećeno tebi. Pišem ga jer osjećam da to dugujem četrdesetku godina našeg prijateljevanja i tridesetku godina unakrsnog kumstva nas dvojice i naših obitelji. Dok ovo pišem, prisjećam se kako smo, tamo negdje, početkom sedamdesetih, markirali sa sata i proveli ga sunčajući se kraj Zdenca života, uvlačeći naizmjence dimove nažicane cigarete. Ionako su na tom satu učili ono što smo mi već znali pa smo zaradili samo blagu i neslanu jezikovu juhicu profesorice. Sjećam se tadašnjih naših odlazaka na čage, od Lapidarija, Varšavske, Big Bena, do Studentskog centra. A kasnije, upoznavanje s onima s kojima smo odlučili podijeliti ostatak života, oltare, njihove nabrekle trbuhe, kumčića i kumčicu u igri, izlete u prirodu s gitarom i roštiljem. Da bih to sve zaboravio, morao bih se riješiti i svjedoka, kao što su fotografije, čak i crno-bijeli negativi koji su kao dragocjenosti spremljeni u kutije u jednoj ladici.

Nikad nisam shvatio što se to s tobom dogodilo. Znam da vruć hladnom ne vjeruje ali - radilo se o nama! Zašto nisi mogao razumjeti i prihvatiti da sam u depresiji zbog izgubljenog zaposlenja, odustanka od pušenja i svih tih drugih razloga i da jednostavno neko vrijeme nisam bio za druženje uz pivo i kavu, za proslave ni rođendana ni bilo-što-dana, u veselom društvu sveučilišnih profesora koji nikad nisu i nikad neće imati briga s golom egzistencijom?

Jučer sam bio na pretragama, ma nije samo luda glava, i tijelo je bolesno. Ne znam za sigurno, ali, izgleda da su mi uzeli na analizu po epruvetu krvi, znoja, urina i suza. Srećom, svega sam imao dovoljno. Tek da spomenem, duša mi je zdrava.

Previše pišem, gnjavim, zar ne? To će me doći glave jednom. Bolje prođu oni koji više pričaju a manje pišu. Pa, ako i ne pročitaš sve ovo, nego podereš list zajedno s omotnicom, čim ti stigne, neće biti velike štete. Bolje ću se osjećati čim ga gurnem u sandučić.

Teško sam se naviknuo na to da te više nema. Ima te, naravno, ali ne u mom životu. No, ako tako mora biti, neka bude! Sam ne rušim most za sobom, čak ni ako je hrđav. Ali, ako ga načneš, udarit ću ga nogom i dovršiti posao.

Zbogom, prijatelju i kume!

Ivica Smolec, 27. travnja 2012.
(Gradska knjižnica Velika Gorica, 11. svibnja 2012.)

---

Na početak stranice

Od 13. 10. 2012.   ▬   © Ivica Smolec   ▬   Zadnje uređivanje stranice 11. 2018.

CoffeeCup Software

je firma koja proizvodi software za dizajniranje web stranica. Iako nisam kupio ništa od njih, prostor na serveru na kojem slažem ovaj site dali su mi  na korištenje besplatno i bez ikakvih uvjeta.